Na Uni, Sani, Japri i drugim podgrmečkim, nezagađenim i u prekrasno ruho prirode zaodjenutim rijekama, rječicama i potocima, nekada su zapjenušani mlazevi kristalno bistre vode pokretali na desetine, pa i stotine vodeničnih kola i ispod kamenih žrvnjeva sipilo je pšenično, ječmeno, raževo i kukuruzno brašno iz čijih se hljebova širio opojni miris po kućama punim radinih ukućana i razigrane djece.

Samo neke od njih i danas melju žito za potrebe mještana sve pustijih sela, a zub vremena i ljudski nemar gotovo su sasvim uništili mnoge od tih drvenih ljepotica čije ruševine i danas privlače znatiželjne poglede namjernika i izazivaju divljenje arhitektonskim rješenjima starih majstora – neimara.

Poput  tragalaca za rijetkim vrstama biljaka i životinja, ili tragača za dragocjenostima, Milovan Antonić je s velikom ljubavlju i umjetničkim darom objektivom svog  foto-aparata ovjekovječio i od zaborava otrgao mnoge (možda i sve) podgrmečke vodenice, posebno se radujući onima koje su obnovljene, ukazujući na to da bi i druge trebalo da dožive svoju „novu mladost“, jer bi davale brašno za zdrav hljeb i omogućavale da se brže razvija turizam u ovom ekološki dobro očuvanom kraju.